Instant rješenja - instant sreća?

Instant kava, gotovi sokovi, gotova odjeća, gotova hrana, gotova nametnuta mišljenja. Mogli bismo sve ove pridjeve zamijeniti s „instant”, jer tako i jest. Sve je već gotovo. A što ćemo onda mi raditi?

Pogodite kada sam razmišljala o ovoj temi? Naravno, dok sam plela. Svoj novi topli džemper koji ću nositi ove i narednih zima, dok ga ne prerastem. Kupit ću, naravno, i drugi jer mi jedan nije dovoljan, ali to me ne brine jer maštam o tom danu u budućnosti koji možda i nije toliko daleko, kada ću iz ormara svaki dan izvlačiti džempere koje sam sama izradila. Stvarno se veselim tom danu, a do tada ću maštati, planirati i pomalo raditi na tome kako bi ta ideja postala stvarnost. Jer koliko zimskih džempera uopće jedna osoba treba? Moguće je da su i dva-tri dovoljna. Kad sjedim i pletem, ne mogu zamisliti da radim bilo što drugo jer su to najčešće kraći trenuci tijekom dana ili navečer prije spavanja. Sve ostale dnevne obveze su odrađene i ne vidim razlog zašto ne bih te mirne trenutke iskoristila za izradu nečega što će mi u budućnosti služiti. Ponekad se i sama uhvatim u mislima: „Joj, kada će ovo biti gotovo?” Ali to je najčešće zato što želim što prije imati gotov komad odjeće kako bih u njemu uživala. I baš me ta misao inspirirala na ovaj tekst.

Zašto želimo sve odmah?

Konobar nam mora napraviti kavu za točno minutu i osam sekundi. Od doktora tražimo pilulu koja će u trenu riješiti sve naše boljke. Nisam to nigdje pročitala, ali imam osjećaj da smo tu kako bismo iskusili, opipali i doživjeli taj proces kuhanja kave, možda čak i sami skuhali frišku kavu iz zrna, osjetili tu glavobolju i pitali se zašto je tu. Postalo nam je normalno automatizirati što više procesa u kući i izvan nje kako bismo oslobodili dio dana za slobodno vrijeme. A što tada radimo? Ležimo? Da bismo kasnije išli u teretanu i odradili intenzivan trening kako bismo nadoknadili to ležanje. Život bez instant rješenja traje i događa se od jutra do večeri. Jednim ugodnim tempom, bez naglih aktivnosti, ali ispunjen aktivnostima nakon kojih nam ne treba čarobni napitak koji će nam pomoći preživjeti ostatak dana. Kada preskočimo sve procese i odaberemo gotova rješenja, odvojeni smo od velikog dijela života i naš sustav to osjeća. Nekada su žene plele, izrađivale dekoracije, hodale šumom, skupljale plodove, ljuštile grah i grašak. Možda su upravo kroz takve svakodnevne aktivnosti imale više prilika usporiti i biti prisutne u onome što rade, dok danas, zbog manjka takvih aktivnosti, često moramo posebno tražiti načine za opuštanje i regulaciju vlastitog živčanog sustava.

Kad preskočimo proces, gubimo povezanost sa životom. Možda si to ne priznajemo, ali to definitivno osjećamo.

U ovom užurbanom svijetu čovjek se može osjećati pomalo ludim kada plete vlastite čarape, a može ih kupiti vrlo povoljno u obližnjem dućanu. Kroz protekle godine sve me više zanimaju procesi i znate koliko sam puta ispala luda i smiješna za stolom jer sam postavljala pitanja poput: „Gdje mogu kupiti neprženo zrno organske kave?” Jer sam toliko luda da bih ga sama pržila, mljela i tako dalje. Mogu li sama izgraditi kuću? Zamislite ovo pitanje! Može li se napraviti džem bez šećera? Ma dobro, imam ja još ludih ideja, ali bolje da sada ne ulazim dublje. Ne mislim da ovo treba svakoga zanimati niti da ćemo mi koje to zanima sve te ideje nužno isprobati. Ali ta hrabrost da postavimo pitanje kao odrasli ljudi, pitanje koje možda ne bi ni djetetu palo na pamet, mene asocira na promjenu, rast i istinu.

I zato nam postavljam pitanje. A što se dogodilo s našom potrebom da sami nešto naučimo?

Nekada bi to isto pitanje zvučalo:"... da nešto sami napravimo?" jer se znanje prenosilo s koljena na koljeno, a danas uglavnom za sve moraš uključiti YouTube i pratiti tutorial. Pletenje, čitanje knjiga, slikanje, fotografiranje, trčanje. Danas se to zove hobi i za to odvajamo najmanje vremena u danu. Nekada čak uspijemo ugurati vrijeme za takve aktivnosti tek u tjedni raspored. Unutar nas tinja želja za izrađivanjem i upoznavanjem procesa života koji je kreativan i slobodan, ali za to nemamo vremena. Ipak, vrijedi tu želju poslušati jer nam ona govori puno o našim iskrenim vrijednostima. A sada sam spremna reći da je to unutarnji glas koji vapi za upoznavanjem procesa. Baš me zanima što vi mislite o ovoj izjavi. Slobodno pišite u komentarima.:)

Svi imamo toliko posla da jedva stižemo vidjeti svoje obitelji. I neću ulaziti u to na koji način to možemo promijeniti, ali zamisli svijet u kojem bi čovjek skuhao svoju kavu, sam pripremio svoju hranu, sam izgradio manje nastambe, sam skuhao ručak, sam čuvao djecu, trčao, pjevao, svirao, slikao se s bližnjima i izrađivao svoju odjeću.

Znam, u takvom svijetu se i ja teško mogu zamisliti, ali odabrala sam aktivnosti koje meni odgovaraju.

Kod svakoga od nas to će izgledati drugačije. Ako si zaposlena žena s obavezama preko glave, bit će dovoljno u danu pronaći 15 minuta za sebe i od tih 15 minuta napraviti romantiku – uživati u pripremanju kave ili skincare rutini. A ako maštaš o nekom hobiju ili te privlači upoznavanje procesa izrade nečega svojim rukama, jesen i zima idealne su za početak takvog procesa. Ja sam odabrala takav način života da trenutno mogu živjeti u skladu sa sezonom, uživati u raznim sporijim aktivnostima, buditi se kada se tijelo dovoljno odmori i prirodno se umoriti od dana prepunog aktivnosti u kojima moja duša uživa. I ja sam bila ta žena koja je naporno radila posao samo da zaradi i maštala o životu u kući s pogledom na šumu, mirnim jutrima na balkonu i cvrkutu ptica. I iako se više ne mogu zamisliti kako se ujutro budim u gradu uz zvuk automobila, navika na život u kojem nam je sve na dohvat ruke ozbiljna je stvar. Sada uživam u svemu o čemu sam maštala i učim se privikavati na onaj dio tog života o kojem nisam razmišljala. Prihvaćam da se za takav način života treba pripremiti na promjene i izvanredne situacije, a motivaciju mi daju osjećaj svladavanja nove vještine, kontrola nad opsegom posla, mogućnost odabira kamo usmjeravati svoju pažnju i uživanje u malim životnim trenucima koji nam drugačije lako izmaknu.

Odabrala sam život koji me približava svijetu kakvog ga zamišljam kao idealnog, a u tom svijetu ne postoji instant rješenje jer imam vremena za ono pravo.

Nadam se da sam nekog od vas podsjetila na to da je u redu nešto željeti usporiti čak i kad se čini da to nema smisla jer baš ti usporeni procesi o kojima još učim su mom životu dali dodatan smisao.

Budite dobro i budite dobri🌸

Do sljedeće kave,

S ljubavlju,

Katarina